Učitavanje...
Učitavanje...
Premda su se povijesno gledano sve empirijske znanosti, uključujući i fiziku, razvile iz filozofije kao temeljne discipline mišljenja o svijetu i postojanju, one su se - uskom specijalizacijom i pretpostavljanjem sebi svojstvene metode istraživanja – danas u odnosu prema filozofiji gotovo u potpunosti zatvorile. Time prirodne znanosti gube mogućnost kritičkog promišljanja svojih temelja i svoje metode – budući da ih u svome radu moraju pretpostavljati i time ne mogu o njima samima misliti. Uz to, uslijed odvojenosti od sistematičnog filozofskog promišljanja, prirodnim znanostima – u kojima se pod krinkom ignoriranja filozofskih pitanja zapravo nameće samo jedan tip grube filozofije pozitivizma – prijeti pretvaranje u puki matematički formalizam i dogmatizam partikularnosti, bez mogućnosti razvijanja potpunog konceptualnog shvaćanja stvarnosti. Time je – u nemogućnosti promišljanja vlastitih temelja i trenutnih pretpostavki – zapriječen i daljnji razvoj prirodnih znanosti, koji počiva upravo na prevladavanju starih pojmovnih okvira i razradi novih.
U takvom stanju stvari, Institut za kozmologiju i filozofiju prirode si postavlja kao zadaću da doprinese razvijanju suvremene kritičke filozofije prirode kao filozofskog promišljanja posljedica, temelja, pretpostavki, dosega i ograničenja empirijsko-znanstvene slike stvarnosti, u kontekstu traženja odgovora na temeljne metafizičke probleme, odnosno napora usmjerenih prema spoznaji Svemira u cjelini. Prikazana orijentacija na sintezu fizike i spekulativnog mišljenja u okviru filozofije prirode, skicirana u Manifestu predstavlja glavno programsko određenje Instituta koje definira sve druge aktivnosti, uključujući i aktivnosti iz područja fizike Svemira (kozmologije, fizike gravitacije i visokoenergijske astrofizike) – koje se štoviše trebaju shvatiti kao njezin poseban dio.
Postavljajući svoja filozofska promišljanja na osovini odnosa Kozmos – Čovjek, koja predstavlja univerzalnu datost čovječanstva, Institut se nastoji suprotstaviti jednostranom (te nažalost još uvijek dominantnom) europocentrizmu u dijalogu sa misaonim naslijeđem prošlosti, zagovarajući potrebu što potpunijeg otvaranja, razmjene i diskusije u odnosu između prirodnih znanosti, europske filozofije i azijskih filozofija, kao i svih ostalih ne-europskih tradicija mišljenja.